Istorija teologije. Dvadeset vekova u pet kratkih činova

Roger E. Olson i Adam C. English
Istorija teologije. Dvadeset vekova u pet kratkih činova
Beograd: Soteria, 2016., str. 120

U izdanju izdavačke kuće Soteria iz Beograda, 2016. godine na tržište je izašla knjiga Istorija teologije: dvadeset vekova u pet kratkih činova. Izvornog naslova Pocket History of Theology, knjiga je djelo dvojice profesora teologije koji su nastojali sažeto i na zanimljiv način svojim čitateljima ponuditi pregled glavnih teoloških pravaca i događaja u prvih 20 stoljeća Crkve. Zadatak, koji nije nimalo lak, ali su ga autori uspješno savladali. Posebnu draž knjizi daje činjenica da autori nisu svoj tekst obradili kroz „poglavlja“, već „činove“, i tako su pridonijeli prikazu ove knjige kao drame koja se odigrava pred našim očima i kojoj se još ne nazire kraj.

Ova drama započinje prvim činom naziva Istorija teologije u početnoj fazi. Autori zagovaraju tezu kako se početna faza kršćanske teologije ne poklapa s početkom kršćanstva jer se pojam teologije shvaća kao promišljanje Crkve o spasenju koje je donio Isus Krist i o evanđelju spasenja koje su propovijedali apostoli 1. stoljeća. Isusovim uznesenjem i smrću apostola, Crkva je bila primorana promišljati učenje Isusa i apostola, i tako je nastala teologija. Ona nije nastajala u vakuumu, već je bila oblikovana usred debata i bitaka s unutarnjim i vanjskim izazovima vjere. I dok je gnosticizam predstavljao glavnu nutarnju prijetnju, Crkva se morala nositi i s vanjskim izazovima od strane židovskih i poganskih pisaca. Na tome tragu, autori ukratko objašnjavaju aktivnosti nekih apostolskih otaca te apologeta koji su koristili grčku (ili helenističku) filozofiju u svrhu obrane vjere. Dajući sažeti pregled glavnih teoloških zbivanja u 2. i 3. stoljeću, ovaj čin završava početkom 4. stoljeća i preobraćenjem cara Konstantina.

Drugi čin naslova, Teme počinju da se gomilaju, donosi nam pregled glavnih teoloških događanja u 4. i 5. stoljeću. Pregled počinje opisom događaja u Aleksandriji i sukobom između episkopa Aleksandra i prezbitera Arija. Ovaj događaj započinje seriju kristoloških kontroverzi, gdje je Crkva nastojala dati odgovor i pomiriti dva koncepta: Božje savršenstvo, koje zahtijeva nepromjenjivost i apatiju, te Isusovo utjelovljenje. Sukob Aleksandra i Arija završava sazivanjem ekumenskog sabora u Niceji 325. godine, a sve rezultira Nicejskim vjeroispovijedanjem, koje će kasnije biti upotpunjeno na drugome ekumenskom saboru u Konstantinopolu, tj. Carigradu. No taj sabor nije uspio objasniti jasnu razliku između Oca i Sina, a Duh Sveti je bio zanemaren. Nadalje, pitanje arijanizma također nije bilo riješeno pa je sazvan drugi ekumenski sabor u Carigradu 381. godine koji je rezultirao Nicejsko-carigradskim vjerovanjem. I dok je taj sabor uspio objasniti odnose između Oca, Sina i Duha, ostalo je nejasno kako se božanstvo i ljudskost sjedinjuju u jednom čovjeku. Na tragu kristoloških sukoba između Aleksandrije i Antiohije, saziva se treći ekumenski sabor u Efezu 431. godine, a u glavnim ulogama bili su Ćiril Aleksandrijski i Nestorije, episkop carigradski. Doneseno rješenje bilo je kompromisno i s njime nisu bile zadovoljne obje strane. Tek na ekumenskom saboru u Kalcedonu 451. godine razriješena je rasprava između Antiohije i Aleksandrije, potpisivanjem kalcedonskog vjerovanja. I dok su kristološke rasprave nastavljene na Istoku, Crkva na Zapadu okreće se novim temama.

Treći čin, Podela na dvoje, započinje Augustinom, no autori se usmjeravaju na njegovu soteriološku raspravu s Pelagijem u pogledu predestinacije i slobodne ljudske volje. Njegova soteriologija kreće od dva glavna vjerovanja: apsolutne i potpune ljudske iskvarenosti te apsolutne i potpune Božje moći i suverenosti. I dok je Crkva zauzela srednje rješenje između Pelagija i Augustina, papa Grgur I. je, prema autorima, „od Avgustinovog monergističkog pogleda na spasenje i semipelagijanskog sinergizma – stvorio hibrid koji je kasnije imao snažan uticaj na razvoj rimokatoličke teologije“ (str. 59). Prema Grguru I., čovjek postiže predodređenje kroz osobni napor. Nakon što nas upoznaju s razlozima podjele između zapadne i istočne Crkve, autori se okreću skolastici i njezinim predstavnicima, kao što su Anselmo, Abelard i Toma Akvinski. Ovaj čin završava kratkim osvrtom na Williama Ockhama, Johna Wycliffea te spomena renesanse i humanizma, što je dovelo do odbacivanja augustijanskog pesimizma o čovječanstvu koji je vladao do tada.

Četvrti čin, Reforma, revizija i redefinisanje prošlosti, usmjeren je na pojavu protestantske reformacije. U tu svrhu autori nas ukratko upoznaju s Lutherom te Zwinglijem i Calvinom koji se nazivaju još i magistratski reformatori budući da su reformu htjeli poduzeti i ostvariti uz pomoć svjetovnih vlasti. No autori donose i pregled radikalne reformacije i razlike između ove dvije grupe reformatora (str. 84). Do kraja ovog čina upoznajemo englesku reformaciju, protureformaciju i sabor u Trentu te još pet velikih protestantskih pokreta: arminijanizam, pijetizam, puritanizam, metodizam i deizam.

Peti čin, Nerešena pitanja, posvećen je zbivanjima u 19. i 20. stoljeću. Stoga, upoznajemo se s ocem liberalne protestantske teologije Friedrichom Schleiermacherom koji je shvatio da kršćanstvo mora ići ukorak s vremenom ili će propasti. Na tome tragu, Schleiermacher je iz središta religije uklonio i razum i objavu te ga zamijenio osjećajem (gefühl). Budući da je Biblija zapis ljudskog iskustva s Bogom, posljedica ovakvog pristupa bila je da u protestantskom liberalizmu nije bilo mjesta za doktrine poput Kristova božanstva, pokajanja, Trojstva itd. Posljedično tomu, fokus teologije pomaknuo se s doktrine na etiku, a kršćanstvo je svedeno na nekoliko jednostavnih vjerskih tvrdnji te društveni, politički i ekonomski program. Kao odgovor, razvio se fundamentalizam, koji je nastojao sačuvati protestantsku ortodoksiju. Početak je ovog pokreta smješten oko 1910. godine, a pokret je dobio naziv prema nizu brošura koje su objavljene kao pomoć vjernicima, crkvama i pastirima pod nazivom „The Fundamentals“. No među samim fundamentalističkim grupama javilo se neslaganje o tome koje su doktrine fundamentalne. Kao reakcija pak na liberalnu teologiju i fundamentalizam, javlja se tzv. nova ortodoksija, a kao glavnog njezinog predstavnika autori ističu Karla Bartha i njegovu teologiju otkrivenja. Razlažući Barthovu teologiju Božje riječi, koja može biti objavljena u Kristovu utjelovljenju, napisana u Bibliji, i propovijedana u crkvenom navještaju, autori ističu da je Barth bio uzrok propasti liberalne teologije, ali istovremeno, konzervativci su ga smatrali vukom u janjećoj koži. Što god da je istina, Barth je zaslužan za formiranje novoga teološkog pravca. Od ostalih suvremenih teologija, nastalih nakon Drugoga svjetskog rata, autori navode još i evanđeosku teologiju i teologiju oslobođenja te se ukratko, kao dio teologije oslobođenja, dotiču i feminističke teologije. Na samome kraju nalazi se Rečnik stranih imena.

Knjiga Istorija teologije knjiga je malog (džepnog) formata, no uistinu sadrži sve što je potrebno da čitatelju pruži uvid u 20 stoljeća razvoja crkvene teologije. Autori nisu imali nimalo lak zadatak odvojiti i obraditi toliko široko područje kao što je 2000 godina crkvenog teološkog razvoja, ali knjiga uspijeva u svojoj nakani. Poglavlja ili činovi usmjereni su na određeno vremensko razdoblje u kojem se navode ključne osobe, pojave ili doktrine koje su bile predmetom spora, a svako sljedeće poglavlje pokazuje kako su događaji iz prethodnog poglavlja utjecali na ono što se događa u narednome poglavlju. Knjiga se vrlo lako čita, a njezin format i dužina svakako odgovaraju profilu suvremenog čitatelja koji je sve teže u stanju čitati veći broj stranica (pojava koju ne smatram plemenitom). U skladu s tim, knjiga se može koristiti u sklopu teološkog studija kao pomoćna literatura, no može biti i na korist svakome vjerniku-laiku koji se u kratkim crtama želi upoznati s razvojem crkvene nauke te razumjeti zašto kršćani vjeruju to što vjeruju.

Jedina je zamjerka knjizi teološke naravi. Naime, na početku knjige autori ističu kako je „teologija“ nastala u vremenu nakon Isusa i apostola. Iako mogu razumjeti argumentaciju za takvu tvrdnju, u konačnici, može se zaključiti kako je „teologija“ nastala kao surogat crkvenog razvoja. Jer, da je Isus ostao s nama, ili barem njegovi apostoli, teologija nikad ne bi bila ni potrebna. Osim te jedine zamjerke, knjigu svesrdno preporučujem i nadam se da će ova knjiga doživjeti svoje izdanje i na hrvatskome jeziku.

Ervin Budiselić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *